Njemački ovčar potiče od starog njemačkog psa Hofwachtera.
Prvi put se pojavljuje 1704. god. na dvoru kralja Leopolda
l. Konačan oblik poslije dugogodišnje selekcije dao je Mens
Emil Frederic von Stephantiz.
Standardizaciju Njemačkog ovčara započinje
konjički kapetan Maks Emil Frederich von Stephanic. Zajedno
sa prijateljem Arturom Majerom 1899 osnivaju klub Njemačkog
ovčara (Verein fur Deutsche Schaferhunde) koje je objedinjavalo
vise od 30 000 članova, raspoređenih u stotinjak klubova.
Pri uzgoju, Stephanic daje prednost karakteru nad izgledom.
Kao osnovu, postavio je psihičku stabilnost i korisnost.
Pravio je skice parenja u srodstvu (Inzuht) i obradio
brižljivo biranje plemenjaka. Bio je sudac, vođa uzgoja,
a bavio se i obukom pasa. Pod njegovim vodstvom klub u
Ausburgu postao je najveća kinološka organizacija u svetu.
U to vrijeme Njemačka se brzo razvija u industrijsku zemlju.
Stephanitz zato počinje da propagira Njemačkog ovčara
za službu u vojsci i policiji. Najveće djelo je knjiga
"Njemački ovčar u riječi i slici", koja je prevedena
na sve svjetske jezike i koja je dugo vremena bila "sveto
pismo" odgajivača Njemačkih ovčara.
1899. 3. travnja, održava se prva svjetska izložba pasa
svih rasa. Stephanitz i Majer su gledali ovčarske pse
naravno. Opazili su psa crveno-sive boje, srednje veličine,
kako mirno sedi pokraj gospodara. Vlasnik je izjavio da
pas nije namijenjen za izložbu, već za čuvanje stada.
Kako je bio prototip pasmine koju je Stephanitz zamislio,
kupuje ovog psa za svoju odgajivačnicu "Von Grafrath".
Od Hektora von Linkshajm su ga preimenovali u Horand von
Grafrath. Dobio je broj SZ1 i postao temelj današnje slavne
rase.
