U 15. i 16. st. su se psi koji su pomagali
uloviti ptice pomoću sokola i mreža nazivali "setterima",
iako se vjerojatno još ne radi o određenoj pasmini već
o psima koji su bili obučeni za taj zadatak. Smatra se
da su irski seteri nastali križanjem španijela, engleskih
setera i poentera.
Početkom 18. st. postoji pasmina koju se naziva "setter",
a nedugo zatim povezuje se sa Irskom. Irske setere gospoda
su uzgajala za lov i tada su to bili crveno - bijeli psi,
a ne crveni. Do kraja 18. st. uzgajali su se jednobojni
crveni irski seteri sa tek pokojom bijelom oznakom na
tijelu - vjerojatno zbog ljepote njihovog mahagonij krzna,
iako postoje teorije i da su na taj način psi bili teže
uočljivi pticama kojima su se prikradali u lovu.
Do sredine 19. st. izgled i rad pasmine se stabilizirao,
a 1859. godine održana je prva izložba setera i pointera,
a iz godine u godine broj prijavljenih setera brzo je
rastao. 1865. godine uvedene su i utakmice pasa, pa su
se napokon i radne sposobnosti pasa mogle uspoređivati.
Iako su dotad irski seteri bili isključivo radna pasmina,
uskoro su se počeli razlikovati radni i izložbeni psi,
što se vidi na primjeru slavnog Sh. Ch. Palmerstona, odličnog
izložbenog i rasplodnog psa, ali ne i radnoga.
1885.
godine osnovan je "Dublin Irish Setter Club",
koji je sljedeće godine dao opis pasmine. Taj opis je
uz minimalne promjene ostao gotovo isti sve do današnjeg
standarda.
Izložbe i natjecanja u radu nastavili su se čak i za vrijeme
I. svjetskog rata, ali rat i gospodarsko stanje nakon
rata vrlo loše su utjecali na uzgoj radnih irskih setera.
U razdoblju između dva svjetska rata svega nekoliko uzgajivačnica
uzgaja radne pse, ali kako je vrijeme prolazilo, a pogotovo
tijekom 1930 - ih godina, irski seteri sve su više postajali
izložbeni psi i kućni ljubimci. U to vrijeme bili su vrlo
popularni, broj registriranih irskih setera u 1935. godini
bio je dvorstruko veći od broja registriranih setera u
1925. godini. Na izložbama su ipak dominirali malobrojni
psi iz nekoliko uzgajivačnica, od kojih su najpoznatije
uzgajivačnice Rheola, Hartsbourne, Boyne, Wendover itd.
1930 - ih godina, dok se još nije niti znalo za nasljedne
bolesti, pojavila se PRA (Progressive Retinal Atrophy),
bezbolna bolest zbog koje su seteri postepeno potpuno
oslijepili, ali do kraja 1940 - ih godina pronađen je
način za dijagnosticiranje bolesti. Pokazalo se da su
nositelji PRA bili psi iz uzgajivačnice Rheola. Poslije
II. svjetskog rata pasmina je obnovljena pasmina je obnovljena
parenjima nekolicine zdravih pasa. Dugogodišnjim pažljivim
uzgojem i odabirom setera za koje je bilo provjereno da
nisu nosioci bolesti, bolest je kod irskih setera gotovo
istrebljena.
Uzgajivačnica Wendover dala je mnoge predivne pse, slavne
pretke mnogih današnjih setera, npr.Wendover Sugar, Wendover
Game, Wendover Katie, Wendover Vagabond, Wendover Caskey,
te vjerojatno najpoznatijeg Wendover Gentlemana i njegovog
sina Twoacres Troilusa, koji su dali mnogo potomaka. Nekoliko
pasa iz Wendover uzgajivačnice bili su temelj odlične
Cornevon uzgajivačnice. Neke od najistaknutijih uzgajivačnica
današnjice su: Vicary's, Discovery, Thendara, Danaway,
Garden Star's itd.
02.04.2001. donesen je posljednji standard.
