Posavski gonič pripada rijetkoj
hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu
kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to
posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani
dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća
i čuvaju se u Đakovačkoj biskupiji.
Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za
lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik.
Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim
šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je
u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2
Srednji goniči, s radnim ispitom.
Posavski gonič ima smiren temperament,
ali još uvijek dovoljno živ da ne bude previse trom
pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom.
Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri
radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko
od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja
vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim
predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zečeve lisice i divlje svinje.
Kako služi za lov kao gonič, ne smije
biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do
58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup
mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena.
Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja
mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene.
Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu,
na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga
začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim,
jasnim i visokim glasom.
Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard
mu je priznat 1955 (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003.
godine.
Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj
Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog
poslušnosti i privrženosti gospodaru.
