Japanske vrste pasa su u prošlosti bile male ili srednje
veličine i nije bilo velikih vrsta pasa. Akita potiče
iz pokrajine Tohoku i ubraja se pod imenom "Akita
Matagi" (pas za lov na medvjede) među lovačke pse
srednje veličine. U vrijeme Sataka-Clana, između 1630.
i 1870. godine, u pokrajini Akita, ovaj je pas sistematski
bio uzgajan za borbe koje su, prema sačuvanim davnim pismenim
zapisima, bile njegovane kako bi jačale moral plemstva
toga kraja.
Pasmina je nakon toga bila ukrštana sa psom koji je bio
sličan mastifu, a pripadao je nekom njemačkom inženjeru,
zaposlenom u rudniku bakra Kasaka. Također je ukrštana
sa borbenim psom Tosa koji potiče od ukrštanja mastifa
Shikokua, srednje velike japanske pasmine, sa njemačkim
goničem, psom St.
Bernarda i njemačkom dogom. Ovim miješanjem Akita
je izgubio svoj prvobitan karakterističan izgled, kojeg
su krasile uspravne špicolike uši i zavrnuti rep.
Po zabrani borbi pasa, 1908. godine, obrazovani ljudi
i profesori odlučili su sačuvati pasminu. Godine 1919.
izdan je zakon o očuvanju prirode. Zahvaljujući naporima
ljubitelja da i nadalje poboljšaju pasminu, godine 1931.
izabrano je devet vrhunskih pasa ove pasmine i proglašeno
spomenikom prirode, što je pasminu jako populariziralo.
Godine 1945. nakon drugog svjetskog rata, poduzeti su
napori da se Akitu sačuva u njegovom izvornom obliku,
pa se iz malo preostalih pasa ove pasmine nastojalo izvući
krv mastifa i ostalih ukrštenih stranih pasmina. Ti su
napori doveli do stabilizacije danas poznatog velikog
Akite u njegovom izvornom obliku
