Ovi psi su rijetkost. Dva su glavna razloga zašto. Prvi
je to, što je najviše literature napisano na enleskom,
njemačkom ili francuskom jeziku o engleskim (škotskim,
irskim, vlaškim, sjevernoameričkim), njemačkim ili francuskim
pasminama. Nema spomena o baštinjenim pasminama nekih
(za njih) dalekih zemalja. Pa i knjige na hrvatskom su
uglavnom prijevodi! Drugi je, što 99% ljudi koji imaju
goniče i tako i tako nisu te pse nabavili zato što su
pročitali, čuli ili vidjeli na filmu kako su to odlični
psi itd., već su ih nabavili zato što su imali iskustva
u radu s njima, najčešće kao i njihovi očevi prije njih
Pasmina dolazi u nekoliko boja no najčešća je žutosiva
ili zemljanosiva, u osnovi tamna sa paležom gdje su oznake
paleža vrlo svijetlo obojeni a podjela na tamne i svijetle
površine je gotovo identična kao kod balkanca (današnjeg
srpskog goniča) kod kojeg je područje tamne boje smanjeno
na sedlo, no katkad se proširi i na veću površinu kao
kod sada izvanredno rijetkog planinskog goniča (onog koji
je potomak negdašnjeg austro-ugarskog goniča, baš kao
i današnje austrijske, slovačke i mađarske pasmine), sa
bitnom osobinom da tamna područja nisu crna, već sivkasta.
Ova siva nije zbog prosjedog, (G-) točkastog (T-) ili
mramoriranog (Mm) faktora, već je duljina i prstenasto
obojenje razlog za dodatni višebojni efekt, jer se blijedi
dio dlake 
prozire
kroz rastresitu gornju dlaku. Tako nastaje osobiti efekt
koji se opisuje kao "zelena boja", pa iako ova
ponešto sumnjiva zelena nije mjerljiva sa onom zeleno
kao kod ptica ili čak i kod nekih sisavaca, kad se takav
pas nađe u polju nemoguće ga je, ako se ne miče, razabrati
od trave... Teško je opisati ovu jedinstvenu boju samo
riječima. Možda ju slike mogu prikazati malo bolje; no
u drugu ruku struktura dlake se može ocijeniti jedino
opipom. Ona ne smije biti ni vunasta ni svilenasta, niti
tvrdo-kovrdžava, već deblja a savitljiva, ravna, srednje
elastična, više lanasta nego poput žice. Trebala bi davati
osjet kao da "pucketa" kad se gladi prema napred,
čak i ako se radi o dlaci šteneta. Krzno se u stvari sastoji
od tri sloja: uobičajeno dvostruko s gustom poddlakom,
koje je nadopunjeno duljim i grubljim zaštitnim dlakama,
dovoljno gustim da budu efikasan kišni ogrtač, ali ne
kovrdžavim ili vunasto-mekim koje bi se pústale. Dlaka
mora biti resasta ali ne i ućebljena, a uz to nikad ne
izgleda baš previše uredno. Duljina je oko 7 cm na leđima,
čak i dulja na repu, ali dosta kratka na dolnjim dijelovima
nogu i još kraća, samo oko 1cm dugačka na uškama. Poddlaka
je oko 3cm. Sve je to vrlo utilitarno, nikakav hir nečije
mašte, jer dlaka na leđima mora biti toliko dugačka da
štiti od sveg nevremena ali uši i noge moraju koliko je
moguće biti i zaštićeni od čičaka. Ljeti takva dlaka efikasno
štiti od komaraca. Potrebna njega cijele te bunde je minimalna:
ponekad možete očupati vanjski sloj i tada izčetkati poddlaku,
to je najboje obaviti u vrijeme prirodnog linjanja dlake
(najčešće u proljeće, praktično ako ne želite da previše
dlake leti po kući - ptice će rado sakupiti te čuperke
za njihove vlastite kuće, tj. podstavu za gnijezda), i
neko vrijeme će vaš pas izgledati kao ništa posebno sa
nešto čupavijom gubicom - bez brige, dlaka će izrasti
kroz par tjedana. Ili možete poslati psa u gusto grmlje,
a zatim prstima pokupiti one čičke koji su se zapleli
u dlaku, to je obično dovoljno da se pravilno uredi izgled;
a to je u stvari bila uobičajena praksa u Bosni gdje vlasnici
nisu voljeli, možda pomalo prenaglašavajući (ili bi bolje
bilo reći podnaglašavajući?) izgled svog psa previše mijenjati
umjetnim friziranjem, čak je i češalj bio prezren... Ipak
i psa koji dugo vremena nije bio češljan dâ se urediti
za nekoliko minuta, ali ako ga se uredno počešlja i očetka
on će izgledati uređeno otprilike slijedećih 30 sekundi,
nakon ćega će se protresti i svaka dlaka će sjesti u svoje
predodređeno resasto mjesto i kad slijedeći put bacite
pogled na nj vidjet ćete ponovo onaj isti izgled rustičnog
čupavca. Meni su uistinu često znali prigovoriti (laici,
i to izvan izložbenog kruga) kako moji psi izgledaju neuredno,
pa i kad su bili baš svježe okupani. Pa eto zbog te strukture
dlake je barake i vrlo lako okupati, pa i bilo da su promočili
na kiši ili došli ravno iz bare (više vole blato od čiste
vode) bit će sami od sebe suhi za tili čas. One najdulje
dlake su tanke u korijenu a nešto deblje na vrhu, te kapljice
vode (zakon fizike) klize vani prema vrhovima gdje se
sva tekućina lako strese ili obriše. Ta osobina očito
dolazi kao rezultat prirodne 
selekcije,
tako da se ponovo i ponovo govori o baraku da je autohton
(=samo+nastali) bosnski pas, kad u stvari autori uglavnom
žele reći da je indigen (na mjestu+nastaji); to preimenovanje
dolazi otud što su psi ovdje tako dobro prilagođeni klimi
i uvjetima života na otvorenom da su se uvezene pasmine
činile slabašne i preprofinjene u pogledu toga. Autohtono
je dobilo ostenzivno značenje nešto što smo mi sami stvorili,
dakle najbolje prilagođeno našim uvjetima.
Ima i drugih dopuštenih boja, ali na njih se gleda poprijeko
tako da nisu baš česte. Trenutno standard određuje da
tako "pogrešno obojen" pas ne može na izložbi
dobiti ocjenu bolju od "dobar" - dakle ni "vrlo
dobar", ni "odličan", ni CAC, BOB itd.,
no to ne utiče na radne titule. Te nepoželjne boje su:
nešto bjelina - u svakom slučaju ne više od 1/3, tako
da pas na prvi pogled u stvari i izgleda jednobojan; te
bjeline su obično pomrljane točkicama, pa se često bijelo
pojavljuje samo na šapama - psi sa tim malim pjegicama
na prstima ne podliježu diskriminaciji u izložbenom krugu.
Nadalje tu su dvije inačice žute boje - uzgajivači uglavnom
ne brinu koja je koja, premda je to dosta važno - one
se naslijeđuju na različite načine; recesivna žuta (e
e) se može prepoznati po tome što ne postoji ni jedna
jedina crna dlaka, dok dominantna žuta (ay-) često dolazi
uz tamni palež na leđima ili čak s tamnom maskom (ay-
em-). Tu su i neki od crnih-sa-paležom koji s vremenom
postanu svijetliji nego neki dominantno žuti, koji mogu
imati tako jaki tamni palež da ih se može opisati kao
"zelene". Ti tamnije žuti psi također ne padaju
pod diskriminaciju... Zanimljivo je, da između srodnih
pasmina, recesivna žuta dolazi kod istarskih i posavskih
goniča, a dominantna žuta kod štajerskih. Premda se obično
vjeruje da je jedna od sastojaka koju je Peintinger upotrebio
za štajersku pasminu bila jednobojna varijanta (danas
se ne priznaje po "istarskom" standardu, no
recesivno žuti baraci padaju pod ovu kategoriju) oštrodlakog
Istarca, kojeg još zovu "barbino" i primjerci
kojeg su danas obično bez rodovnica - poznato je da je
to bila "oštrodlaka pasmina s juga", te to možda
ukazuje na činjenicu da su to mogli biti bosanski psi;
premda, u to vrijeme razlika između baraka i oštrodlakog
Istarca i nije bila tako jasna. Danas je na primjer nemoguće
sa sigurnošu odrediti, čitajući opise iz kataloga, koje
su bile pasminske pripadnosti neki od ranih izlaganih
pasa sa početka 20tog stoljeća, da li baraci ili oštrodlaki
istarci...
Ovo je isto tako dobar trenutak kao bilo koji drugi da
se napomene, da oštrodlaki Istarac nije nikako samo oštrodlaka
forma kratkodlakog Istarca, već se radi o dvjema različitima,
koje su svaka za sebe potpuno određene, pasminama, a sasvim
su slučajno (ili možda kao rezultat mode odnosno ukusa)
jednako obojene. Iako neka međosobna istarska križanja
ovdje ne mogu biti sa sigurnošu isključena, ipak je konstitucijski
oštrodlaki Istarac gotovo posve jednak baraku, a bitno
je različit od kratkodlakog sličnoimenjaka, koji je manji,
profinjenije građe i bolje prilagođen drugačijem, krševitijem
terenu i toplijoj klimi. Zna se (Beckman 1889) i da je
ova pasmina upotrijebljena za oplemenjivanje talijanskog
Spinonea.
Jedan od razloga što su psi u ovdašnjim
zemljama uvijek bili uniformno obojeni jest tradicija
(od antičke Grčke, čak! - kaže legenda)... Ali više je
realistički gledati kroz turbulentnu povijest Bosne. Jer
kako su mnogi ratovi imali kao poslijedicu bezbroj pasa
lutalica, a lovišta nevelika (u usporedbi sa nekim drugim
zemljama i kontinentima), bilo je nužno riješiti se tih
lutalica ne samo da se zaštiti divljač već i, još važnije,
da se spriječi širenje bjesnoće. Znači lovci su morali
na prvi pogled moći prepoznati lovnog ili pastirskog psa,
a prešarene se goniče, čiji je prirodni stil rada daleko
od njihovih vodiča, lako zamjenjivalo za skitnice. Praksa
je uglavnom bila "prvo pucaj, a poslije vidi ima
li gazdu"... čak i kad pas nije naganjao stoku ili
pravio ikakvu štetu. Ta još je 1970. godine veliki crni
gubičar (Snauzer), i to šampion, bio ustrijeljen na Jarunu,
Zagrebačkom parku a blizu lovišta, a izlika je bila dotičnom
lovcu oka sokolova da mu se učinilo da je vuk (!) - a
vukova već 100 godina nema bliže 100km od grada. Tako
su najpopularnije lovne pasmine njemački ptičar, ili lako
prepoznatljivi dugodlaki španijeli i seteri, naši goniči
su najčešće žuto-bijeli, a terijeri uglavnom njemački
lovni (koje mnogi lovci, koji bi stvarno trebali bolje
poznavati temu, brkaju sa baracima, čak i iz neposredne
blizine!). Pastoralne pasmine, od kojih su najpopularnije
hrvatski ovčar i šarplaninac, su uvijek jednobojni, jedan
crni, drugi sivi i svak ih poznaje. Tornjak, gotovo izgubljeni
pastirski pas koji se sad ponovo vraća, prilično je šaren
- a to bi mogao biti glavni razlog što je bio skoro nestao
i tek sada, nakon što je, dobrano populariziran preko
medija, postao prepoznatljiv, sigurno stao na noge.
Ako u budućnosti baracima naraste popularnost
među lovcima, u drugim zemljama ili u nelovnim krugovima,
vrlo je vjerojatno da će se zbog povećanja broja pojaviti
pojaviti druge, recesivne boje koje su zasad vrlo rijetke
ili skrivene.
