Pasminu je prvi potpuno opisao, uz slike i mjere, austrijski
putopisac svog vremena, Fr. B. Laska. Laska je opisao
bogatstvo faune i ljepote Bosne u svojoj knjizi (Das
Waidwerk in Bosnia und der Hercegovina, Klagenfurt 1905)
u kojoj je bilo i poglavlje o bosanskim goničima. U
to vrijeme, postojala su tri varijeteta: kratkodlaki,
dugodlaki, i "barak". Potomci tog kratkodlakog
su današnji tzv. "jugoslavenski trobojni goniči",
vrlo vrlo rijetka pasmina (sličnih trobojnih goniča
ima i drugdje, primjerice na sjeveru Evrope; neki današnji
kinolozi drže da je nekadašnji Jantarski Put pomogao
povezati pasmine Balkana s onima iz Skandinavije), dok
je dugodlaki, koji je sličio ovim drugim dvama pasminama
u svemu osim što mu je dlaka bila nalik na onu današnjih
španijela, eto izumro. Sama riječ "barak"
znači na turskom "rundav, čupav", i iako je
turski jezik prihvatio mnoge posuđenice iz arapskog,
baš ova riječ je izvornog turskog, ne arapskog podrijetla.
Ponekad se za konja koji ima vunastu dlaku kaže da je
"barak" (pridjev se ne sklanja) a to je inače
također i često ime ili prezime, na primjer tako se
zvao brat turskog plemenitaša, utemeljitelja Sarajeva.
Spominjanja pasmine bilo je i ranije, na primjer Rus
Sabanjejev ih spominje i nadalje citira drugog autora,
Čajkovskog koji je pisao o njima u časopisima. Laska
sam nabacuje teoriju, citirajući stari (16stoljetni)
riječnik, da je sama njemačka riječ "bracke"
("gonič") došla od pogrešne pretpostavke da
"barak" znači gonič uopće; odatle bi i francuski
"braque" i talijanski "bracco" (oboje
u značenju "ptičar") došlo iz istog izvora,
ne tako kontadiktorno ako se uzme u obzir višestruka
upotrebljivost istočnih tipova goniča. Još dalje u prošlost,
bizantinski autor Arrian je pisao o keltskim psima svog
vremena, koji su bili grube dlake i imali glasove "kao
proklete duše u paklu" - prvi opis u literaturi
o psima koji se glasaju na tragu, dakle koji su slijedoglasni,
ne tek vidoglasni kao oni opisani ranije od starogrčkih
kinologa. Ta referenca je bila razlog da je pasmina
prvotno bila registrirana kao "keltski gonič"
(a jednom se u Sloveniji spominju čak i kao "ilirski
gonič") ali se naziv vratio na zgodno ime "barak"
jer je očito bilo prepretenciozno pretpostaviti da je
to sve jedna linija kroz sva ta stoljeća; iako neka
genetska povezanost sigurno postoji, ova regija je u
prošlosti vidjela previše "izrezivanja i naljepljivanja"
stanovništva (baš kao i danas) da bi se i pretpostavilo
da su današnji psi baš direkni čistokrvni potomci tih
goniča antičkih Kelta.
Jedna činjenica je evidentna is sve te pismene građe
kroz svo vrijeme: pasmina uistinu potiče iz davne povijesti,
i bila je dobro formirana kad je konačno dospjela u
izložbene krugove. Međutim, u neko vrijeme nije bila
jasno odijeljena od oštrodlakog istarskog goniča, budući
da su obje te pasmine obuhvaćale veći raspon boja nego
danas, no lako je pretpostaviti da su pasmine na suprotnim
stranama tadašnje glavne istočno-zapadne granice u Evropi,
kroz koju je prilično trgovine prolazilo u oba smjera
čim su jednom završeni ratovi koji su se vodili u 14
i 15 stoljeću , imale i neke genetičke veze koje su
curile kroz nju, ta u stara vremena su psi bili katkad
prilična vrijednost, njima se u prigodama darivalo (danas
bi rakli podmićivalo) kraljeve i velikaše, mijenjalo
za zemlju (jedan srednjevjekovni dokument iz Viteza
spominje dobru livadu kao cijenu plaćenu za kuju), ili
za stoku - obično, cijena je bila: steona ovca po vlastitom
izvoru, za štene - dobra cijena čak i danas.
