Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje
su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Ti
se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim
ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radišan, žustar i inteligentan
pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim
društvom. Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman
u pogledu hrane i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski
nagon te je odličan pas čuvar.
Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna
boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka
dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju.
Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava.
Visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina
tijela premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi
i viši; možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu
do svog punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran,
zavinut je, više ili manje, psu na leđa.
Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski
pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar
te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i
preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije.
Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za
rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima,
hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku
zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju
po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo
izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca
se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje
u njegovom kroćenju.
U prošlosti, hrvatski ovčari često su bili korišteni za
tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje"
u šume, a također, u nekim dokumentima piše da je ova
svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima
iz đakovačkih štala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno
o porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova
želja za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije
i oštrije od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo
učinkovit. Zna i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti
neku štetu. Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a
ta ponekad prevelika oštrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati
tijekom rane faze školovanja, no s iskustvom lajat će
samo u pravo vrijeme - te najčešće kad rade sa stokom
u ograđenom prostoru, dvorištu. Ovi psi obično slušaju
samo jednu osobu i potrebno je neko vrijeme da bi čak
i vrhunski radni pas počeo raditi za novog vlasnika. Ako
se ne socijalizira u ranoj mladosti, može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci
bez ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični.
Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj
zadatak, koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima štene sa sobom
na pašu. Obično, uz iskusnog psa, štene ući svoj posao
i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste
da okrenu stado u željenom smjeru te da istjeraju stado
iz usjeva, ali će također lako vratiti odbjeglo grlo i
pomoći u oboru prilikom odvajanja grla. Na zapovijed glasom,
rukom ili štapom pa čak samo na znak glavom pas će spremno
hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću
zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A
što ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira
ili na suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj
Slavoniji, jer su pašnjaci zamijenjeni usjevima, a stoka
je zavezana u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala
biti previše loša, jer se sve više koristi u drugim krajevima
Hrvatske.
