U
XIV stoljeću ispisuju se prvi podaci o hrvatskom ovčaru
koji su nama poznati.
Đakovački Biskup Petar Horvat u svom zapisu
iz 1374. godine navodi da su Hrvati ovog čobanskog psa
doveli sa sobom prigodom seobe u novu postojbinu, te ga
naziva CANIS PASTORALIS CROATICUS - Hrvatski čobanski
pas. Navodi da je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, da je
obrastao srednjedugom kovrčavom dlakom, poluuspravnih
ili uspravnih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje svih
domačih životinja.
Petar Bakić Đakovački biskup u svom rukopisu
iz 1719. godine "O životu naroda i o stočarstvu u
Đakovu i njegovoj okolici Ljeta gospodnjega 1719."
također govori o hrvatskom ovčaru. U tom rukopisu ponavlja
riječi Biskupa Petra iz 1374. i uz vlastiti opis tog psa
navodi da se hrvatski ovčar nije promjenio od posljednjeg
pominjanja (od 1374 do 1719.) i da je zadržao svoj oblik
i vanjštinu kako ih je opisao Biskup Petar 1374.godine.
Upravitelj Crkvenih dobara Andrija Kečkemeti
u svom izvješču "Izvješče o stočarstvu na Đakovačkom
Spahiluku 1737.godine" piše na latinskom jeziku o
hrvatskom ovčaru: "Hrvatskog su ovčara prema zapisima
Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme
seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku,
i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko
3 pedlja /oko 45 cm/, obrastao je srednjedugom kovrčavom
dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom.Ima
uspravne ili poluuspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste
stoke, a odličan je i kao kučni pas čuvar."
Franjo Klein, Upravitelj i Ranarnik Biskupskog
spahiluka u Đakovu daje u svom zapisu iz 1742.godine dosta
iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je
oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje.
Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijala srednje
dužine. Njuška je šiljata, uši poluuspravne ili uspravne.
Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv.".
Prema zapisu Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine koga
kasnije pominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup
Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli
u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg
dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski
pas.
Đakovački Kanonik i Upravitelj Biskupskih
dobara u Đakovu, Petar Lukić u svom izvješču "O stanju
stočarstva Spahiluka Biskupije Đakovačke i njegove okolice
1752. godine" piše na latinskom jeziku: Za stočarstvo
Đakovštine od velike je važnosti hrvatski čobanski pas.Taj
pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok
je oko 3 pedlja, crne do sivocrne boje, kitnjastog repa,
a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom,
ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je
kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće
uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao
kučni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli
sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve.
Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i
on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj.
Kasniji pisani podaci o hrvatskom ovčaru
potječu iz 1854. godine. Autor pisanja je Dr.Franjo Bertić,
kotarski veterinar u Đakovu /veterinar i liječnik/. U
svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Đakovu"
navodi da ergele čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo
dobri i kao kučni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj
pas visok 40-50 cm, te da mu je dlaka crne boje srednje
duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom
stršečih i polustršečih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena,
rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić
dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer
da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije
promjenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje
Đakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema
Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Đakovačkog
kotara, osim crvenkastožučkastih lisastoputastih lovačkih
pasa bili su hrvatski ovčari.
Ostali zapisi iz nekoliko stotina godina
poslije oslanjaju se na isti izvor i citiraju ga, ili
mjenjajući mu formu, a zadržavajući opis gotovo jednak.
Preuzeto sa: link
