Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina koje
su se kasnije razvile u Europi. Neki su zadržali pastirski
karakter, a drugi su se prilagodili za vuču saonica. Drevno
nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi
ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje pse. Ovaj
pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio
za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik.*
Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo
najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni
među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu
sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima
spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod
pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno
utopljivali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima,
a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne
za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad.
Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda
cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.Samojed je
pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno
pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan
pas s nevjerojatnom izdržljivošću. On je srednje velik
pas s bogatim krznenim ogrtačem i karakterističnom grivom.
Prvo što se uočava na glavi samojeda jesu njegove tamnosmeđe,
tople i vesele oči, crni nos i uši koje su uspravne, trokutaste,
zaobljene na vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene
dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen savijeno
prema naprijed preko leđa ili uz bok. Visine su 50-60
cm i težine 23-30 kg. Crna boja krzna selekcijom je eliminirana,
a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna.
Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom
bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je
važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije. Vanjska dlaka
je gruba i ravna, ne smije biti čupava, svilena ili valovita,
a duža je nego u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka
tzv. poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura dlake
daje tom psu maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja,
a zahtijeva minimum brige. Iako bijelo, njegovo krzno
uvijek izgleda vrlo čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno
iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav srebrnasti sjaj.
Vrlo gusta dvostruka dlaka traži redovito češljanje, posebno
u proljeće i ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne
odstranjuje, može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom.
Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno
upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.Iz davne prošlosti
potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji legenda da
su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu
Aziju, živjeli sa svojim psima još i prije nego što su
napustili svoju postojbinu. Legenda govori o pustinjskim
ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od
neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledem
okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje,
čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su
jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni
odsjaj teritorija okovanog ledem koji su naselili. Oni
nisu agresivni psi, a to možemo uvelike zahvaliti istoimenom
plemenu koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji
oblik agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo
smrću. Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom
čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila ukorak
s njim, odmarala se u toplini njegova doma, žestoko se
borila uz njega u životnim bitkama, radeći marljivo i
ustrajno imala je samo jednu želju - da ugodi čovjeku.
Ali samojed nikad nije postao ponizan pas. On je veliki
veseljak, koji je zadržao mnoge nonšalantne osobine svojih
primitivnih predaka. Danas su prihvaćeni kao prekrasni
i izrazito ljupki psi za društvo. Sa zadovoljstvom prihvaćaju
svaki zadatak ili igru s bezbrižnim izrazom lica i uz
tipičnu radosnu opuštenost. Smiješak samojeda je zaštitni
znak pasmine i njegove vesele osobnosti.
