Prvi
pisani tragovi o škotskim terijerima datiraju iz 1436.g.
od Dona Leslia, pisca "Povijest Škotske 1436-1561". Primjer
da je takav pas bio obljubljen i poželjan po svakom kriteriju
od seljaka do kraljevskih ličnosti je sljedeći :
u XVII.st. kralj James VI. od Škotske, koji je kasnije
postao James I od Engleske poslao je 6 takvih terijera
u Francusku kao kraljevski poklon.
Iz
zapisa nekih kladionica 1809. vidi se da su organizirane
unosne oklade, gdje su tzv. škotski terijeri ubijali štakore.
Tako je opisan škot po imenu Billy koji je za svega 5
minuta ubio 100 štakora. U svojoj knjizi History of British
Quadrupeds iz 1837. g. Thomas Bell obznanjuje da postoje
na svijetu dvije vrste terijera: engleski i škotski. Engleski
terijeri su dugonogi i crne boje, a škotski terijeri kratkonogi
i raznobojni. Godine 1861 rasa je službeno prikazana na
izložbi, a 1873. g. J.A.Adamsan iz Aberdeen-a u Škotskoj
ostavlja zapis po kojem ih nazivaju Aberdeenski terijer.
Ubrzo iza toga 1879. prvi puta budu izloženi na izložbi
u Alexandar Palace u Engleskoj, a godinu iza toga klasificirani
su kako ih danas susrećemo na izložbama. Mr.James B.Morrison
1880. u "Livestock Journal" (časopis za stoku i živine)
daje prve standarde rase za uzgajivače, izlagače i suce.
Prvi
klub za škotske terijere, "Scottish Terrier Club of England",
osnovan je 1881. Tajnik kluba, H.J. Ludlow posebno popularizira
rasu u južnim djelovima Velike Britanije, dok se škotski
klub "Scottish Terrier Club of Scotland", osniva tek 1888.
Slijede godine slaganja i razmimolaženja mišljenja o standardima
škotskog terijera između klubova u Škotskoj i Engleskoj,
a rezultat toga je revizija standarda donešena 1930. i
prihvaćena od Kennel Club UK.
Nakon Prvog svjetskog rata pojavljuju se i poznate uzgajivačnice,
npr. "Ems", "Bapton", "Albourne" itd. Od osoba osobito
treba istaknuti Miss Betty Penn-Bull, jedinstvenu
osobu na kinološkoj sceni, koja je cijeli život posvetila
uzgoju škotskih terijera sve do svoje smrti 2001.
Tijekom
Drugog svjetskog rata dolazi do zastoja u uzgoju pasa,
pa i škotskih terijera, kao i izložba pasa. Problemi sa
prehranom, evakuiranje pasa tijekom rata, sve je to dalo
nove prioritete, a uzgoj je došao na marginu zbivanja.
Nakon rata psi za uzgoj koji su preživjeli bili su rijetki
, ali su stvorili novu osnovu za početak. Od rekordnih
5000 godišnje registriranih škota broj je pao na jedva
1000 godišnje. Pojavljuju se uzgajivačnice kao "Reanda"
koja je dala 31 Championa, "Gaywyn" od Muriel Owen, čije
potomke smo i u Hrvatskoj imali , "Brio", "Stuan", "Tamzin",
"Mayson" i mnogi drugi koje ne možemo ni nabrojiti u ovom
ograničenom tekstu.
