Sudeći prema pozivima u Hrvatskom kinološkom savezu jer
gdje ćete doznati sve o psima, ako ne od tamošnjih vrhunskih
kinologa i sudaca za pseće pasmine Hrvatima je lani najpoželjnija,
premda ne i najdostižnija, pasmina bio maltezer.
Džepne pasmine sve su, naime, omiljenije
našim građanima, pa su se tako u HKS-u najviše raspitivali
o malenom malteškom psiću, najelegantnijeg hoda među svim
patuljastim pasminama pasa. U punom trku izgleda kao da
plovi, dok oko njega leprša njegova čistobijela svilenkasta
dlaka. Užitak mu je biti u ljudskom društvu, a premda
krhko izgleda ipak je to vjeran, snažan i duhovan psić,
koji se rijetko razboli.
Bojan Mataković, tajnik HKS-a, otkriva
kako su Hrvati lanjske godine ludovali i za jorkširskim
terijerima, mopsevima, biglima te sve brojnijima u nas
i godinama u samom vrhu popularnosti zlatnim retriverima.
No, kako je prva četiri iznimno teško nabaviti jer uzgoj
tako malih pasmina, nerijetko zahtjevnijih od velikih,
nije nimalo lak dugodlakima treba paziti na dlaku
a i štene se rijetko, imaju jako malo potomaka, pa samim
time i visoku cijenu, upravo je to ono što mami Hrvate
koji već po tradiciji moraju imati ono što drugi nemaju
ili imaju rijetki.
Stoga se, ne bi li bili u trendu, često
javljaju i švercerima, koji i unatoč oglasima Hrvatskog
kinološkog saveza da ne nasjedaju i prije kupnje se kod
njih raspitaju, imaju pune ruke posla. A kako ih se za
većinu nikad ne dobije rodovnica, a i krhka su zdravlja,
teško je reći koliko ih je uvezeno iz Mađarske, Češke...,
budući da HKS evidentira samo one s rodovnicama.
Kad je riječ o izložbama pasa, i to onima
međunarodnog karaktera, suci su imali najviše posla s
ocjenjivanjem zlatnih retrivera. Njih je, naime, gotovo
u pravilu najviše na izložbama, a iako su mnogima idealni,
umiljati i atraktivni kućni ljubimci, obdareni su za još
puno drugih stvari i prilično dobri radni psi u prirodi
im je da aportiraju ustrijeljenu divljač, ali su česti
i kao vodiči slijepih, nepogrešivi tragači za drogom i
eksplozivnim napravama.
Gotovo ništa rjeđi nisu bili ni labradorski
retriveri za koje je uvriježeno mišljenje da su najrazboritiji
među psima, a kako su u stanju podnijeti svu zbrku i jedne
nesređene obitelji, osobito su cijenjeni kao kućni psi.
Njihov je temperament, naime, takav da ih neće povrijediti
nikakva uvreda. No, koliko vlasnika pasa toliko i ukusa,
te nije čudno što retriverima na izložbama brojčano konkuriraju
i američki stafordi i dobermani, dok peto mjesto, doznajemo
od Matakovića, zauzimaju zapadnoškotski bijeli terijeri,
popularno zvani westie. Prema nekima, psi za osobenjake,
ti veseli psi vole ljude i ne upuštaju se u prepirke s
drugim psima, a da su iznimno traženi, potvrđuje i HKS-ova
ljestvica uzgojenih štenaca među sportskim psima, na kojoj
westie zauzima drugo mjesto, iza njemačkih ovčara.
S
više od 700 štenaca na godinu, njemački ovčari su i dalje
najpopularnija pasmina u nas jer služe doista za sve
za izložbe, rad ili držanje u stanu ili na lancu, koje,
nažalost, nije zabranjeno ni novim Zakonom o zaštiti životinja.
Drugo mjesto sa zapadnoškotskim bijelim terijerom dijele
pak rotvajleri s oko 250 štenaca na godinu, inteligentni,
ali za iskusne vlasnike koji će im posvetiti vrijeme i
pažnju, socijalizirati ih i kontrolirati i ne dopustiti
da se ponašaju kao vođa čopora.
Na četvrtom mjestu su američki stafordski
terijeri s oko 200 štenaca na godinu, a na petom tornjaci
s oko 150. Ta pasmina dvojnoga državljanstva sa susjednom
BiH, sve je popularnija u nas na žalost, kao i njemački
ovčari i za lanac no u prilog njihovu sve većem broju
ide entuzijazam i stručnost kojom im je od svega nekoliko
primjeraka unazad nekoliko desetljeća vraćena stara slava,
ali i nova praksa HKS-a da se autohtonim pasminama pasa
izdaje besplatna rodovnica i to svim psima u leglu.
A tornjaka u samo jednom leglu bude i desetak.
Među lovačkim pasminama pak naveliko prednjače
brak jazavčari, koji u pravilu imaju oko 1000 potomaka
na godinu.
